Stanica Vojski do

Stajalište VOJSKI DO nalazilo se na 423,90 m n/v, 18,6 km od Uskoplja i 281,9 km od Sarajeva. Stajališna je zgrada pretvorena u konobu „Konavle“ u kojoj mnogobrojni turisti dolaze kušati izvrsno domaće meso i vino. Poviše stajališne željezničke zgrade vide se i danas ostatci zidova radničkih baraka.

Kada je prošao prvi motorni vlak 1938., izlazili su ljudi i djeca da to čudo vide. Desno je od pruge velika ilirska gomila s koje se uzimao kamen i vozio na neko močvarno područje na pruzi.

Kada je ukinuta štreka od Uskoplja do Zelenike, ljudi s konavoskih brda bili su žalosni jer to im je bio pedini put u svijet.

Vojski do je vidikovac odakle se kao na dlanu vide željezničke stanice Mihanići, Cavtat, Čilipi, Gruda, Komaj, Pločice i Nagumanac te cijele Konavle. Na samome je vidikovcu preko pruge prapovijesna ilirska gomila – kneževska grobnica.

Povrh usjeka podignuto je spomen-obilježje Mati Golubiću, časniku Hrvatske vojske koji je život položio za slobodu svojih Konavala i hrvatske domovine.

Od stajališne zgrade pruga je ulazila u plitki usjek i svijala lijevo brdom na istok ispod Oštre glave preko visokih podzida i spuštala se niz Sniježnicu iznad Drvenika i niz nagib od 25 promila prema postaji Mihanići.

Pruga je bila stopljena s plastikom terena i zbog toga je izvijena s čestim blažim krivinama te kraćim pravcima kroz težak i posebno krševit teren. Zbog takva su terena radnici na izgradnji pruge dobivali veće dnevnice.

Dvostruku je dnevnicu zarađivao neki radnik iz Šilješki koji je viseći i sjedeći u mući (pletena košara) o konopu lupao macom u dva štampa i vrtio rupe za mine.

Radnici na održavanju pruge (partijaši) pred završetak pruge su „beštimali i malo radili“.

Trasa pruge ulazila je u Veliki tunel L=253,2 metara. Obloga je tunela bila kamenom zidana. Kratko je nastavljala do podzide koja je minirana početkom Domovinskog rata pred Malim tunelom L = 38,177 metara. Spuštala se dalje i ulazila na blaži pad od 12 promila do okretnog tunela u Mihanićima.

Dionica se pruge od Vojskog dola spušta niz nagib preko podzida niz Sniježnicu i kroz tri tunela od kojih je posebno zanimljiv „okretni“ i najduži. Nastavak pruge s Mihanića do Cavtata spomenik je graditeljima i uzanoj željeznici izgrađenoj prije jednog stoljeća. Uz malo truda to bi moglo postati iznimnom turističkom atrakcijom.

Spremnik za vodu (bazen) Mihanići izgrađen je tijekom izgradnje pruge i nalazi se na gornjoj pruzi između Malog tunela i stanice Mihanići. Punio se zimi vodama s vodopada Vranović i s Vratnice, a voda se odvozila kanalom dugim stotinjak metara duž pruge u trima taložnicima površine od po oko 12 m2.

Iz taložnika se voda dalje ispuštala kanalom uz prugu i nakon pedesetak metara skretala lijevo kroz propust ispod pruge u dva zatrpana spremnika između pruga. Uz rezervoare je bio manji objekt u kome se vršilo mjerenje vodenog tlaka. Kako nije bilo dovoljno skupljane vode, bazeni su se ljeti punili vodom iz tri povezana izvora podno Mihanića: Smoljanca, Sladuna i Lisica. Njihovu je vodu parna crpka izbacivala u željezničke spremnike.

Iz naknadnog pak projekta 1911., koji je nadgledala Nadzorna direkcija za dalmatinske pruge u Trstu, saznajemo da se tražilo povećanje obujma vodenog bazena sa 70 kubičnih metara na 500 te dovod površinskih voda od kilometra 285+106. Iz tih je spremnika voda imala postaja i „gran“ lokomotiva na postaji Mihanići.

Gornja trasa pruge prolazila je preko visoke podzide s propustom i ulazila u krivinu (R=100) iznad same postaje Mihanići. Nastavljala je pored bunkera zvanog Vaha, koji je igradila Austro-Ugarska pred početak Prvog svjetskog rata radi obrane pruge i tunela, tada strateški vrlo važnog objekta (upravo je na prugama iz Zelenike i Dubrovnika više vojnik bunkera ili stražarnica). Neke je od njih gradila talijanska vojska u Drugome svjetskom ratu, a najveći je na Glavskoj. U Vahi je stanovao čuvar tuhela, a na ulazu i izlazu iz tunela bile su stražarske kućice.

Pruga je nastavljala dalje kroz kraći usjek i ulazila u okretni najduži tunel na prugi L = 417,95 m na pruzi od Gabele do Zelenike, kako stoji ukresano na portalu tunela s obiju strana.

Kada je tunel probijan zapelo se u tvrdu kamenu i poruka je poslana do cara Franje u Beč. – Ne može dalje, skupa izgradnja – –

Može li kilo kamena, kolo zlata? Upitat će car Franjo. Može. Gradite i probijajte željeznica mora doći u Boku.

Pruga je ulazila u tunel u pravcu istoka, a iz tunela izlazi u pravcu zapada. U tunelu je bila kamenica sa živom vodom koja nikada ne presušuje. U strani poviše izlaza iz tunela bila je zidana stražarska kućica. Na izlazu iz zaokretnog tunela, pruga je prelazila preko visoke podzide s propustom i ulazila na stanicu Mihanići.

Stanica Mihaniči

MIHANIĆI s. t. o. nalazilo se na 328,30 m n/m, 23,0 km od Uskoplja i 286,3 km od Sarajeva. Stanična zgrada izgrađena je na visokoj kamenoj podzidi. Danas su ondje konoba i vidikovac. Kolosiječni je prostor bio u padu od 2,5 promila.

Nekoć su ondje stajali i brzi vlakovi, a u voznom redu iz 1966. vodi se kao zaključana stanica jer nije bilo ni križanja ni pretjecanja vlakova. Stajali su ondje putnički vlakovi i primali putnike. Bila su i dva „grana“, ali su parnjače, u „velikoj nuždi“, samo s jednoga primale vodu jer je nije bilo dostatno. Postaja je vodu imala iz spremnika, ali i iz zdenca (čatrnje) s ručnom crpkom.

Robno je željezničko skladište s jednim stanom bilo s lijeve strane na ulazu u stanicu i kanal za popravke i čišćenje lokomotiva. Tu je bilo i skladište za oruđe i vagonet pružnih radnika, sve izgrađeno na visokoj kamenoj podzidi.

Zašto se u Mihanićima izveo zaokretni tunel u kojemu je pruga promijenila smjer prema Zvekovici (željeznička stanica Cavtat), a nije nastavila istim terenom s blažim nagibom do 12 km udaljenog sedla Nagumanac (danas Debeli brijeg), nije posve razvidno. Uostalom, pruga bi bila kraća za 18 km i ne bi se ponovno dizala na visinu od 105 m kroz Konavle.

O tome se pamti priča u Konavlima. Dionica je željezničke pruge trebala s Mihanića produžiti u pravcu prema Dubravki te je stanica trebala biti na Golom brdu. Međutim, neki je svećenik s Grude otišao u Beč i dogovorio da pruga okrene na Zvekovicu i prijeđe preko Grude niz Konavle i poveže više naselja.

Zasluge za to pripisuju se svećeniku dekanu Crnici s Grude koji je organizirao i dočeg prvoga svečanog vlaka na Grudi 16. srpnja 1901. i pozdravio visoke goste.

Pruga se s Mihanića spuštala nagibom od 25 promila u dužini od desetak kilometara niz podzide u pravcu Drvenika, a iznad sela Gabrila i domova Vlahutina i Klečaka (pripovijeda se da je vlak u Gabrilima pregazio dvije osobe). Ispod Gabrila je prugu presijecala mjesna cesta te je i ondje bila podzida s propustom za oborinske vode. Nastavljala je dalje pruga ispod Uskoplja i u pravcu ulazila u Konavosko polje i prema stanici Cavtat. Dio je pruge asfaltiran i služi kao mjesna cesta. Duge visoke kamene podzide i danas stoje kao spomenici, a strojovođe su teško spuštali težak vlak niz dugi pad od 25 promila. Tu bi se znale iscrpiti zračne (vakuum) kočnice:

Vakuum je razrijeđeni zrak kojega bi strojovođa s pomoću kočnica upuštao u sustav za kočenje. Vagoni su bili međusobno povezani crijevima. To su bile takozvane iscrpne kočnice, pa bi se na dugim padovima iscrpile. Bilo je slučajeva da se isrpe kočnice pa se vlak otisne. Ako bi tehničko osoblje po propisima naštimalo kočnice (papuče), teško je moglo doći do toga. A ako dođe do toga da se kočnice iscrpe, pa počne gurati živa sila, nastupaju poteškoće. Imao sam slučaj kad sam radio u Zelenki da se vlak otisnuo iz Vojskog dola, a tu je pad od 25 promila. Kočničari su slabo kočili, pa smo proletjeli kroz stanicu Cavtat, ali kako je iza Cavtata bio uspon od 5 promila, tek smo ondje stali.

Međutim, bilo je i neodgovornih nestašluka pojedinih strojovođa:

Bio sam mlad strojovođa, 23 su mi bile godine, željan izazova. Pokušao sam lokomotivom serije 85 na brzom vlaku iz Mihanića prema Cavtatu i Grudi skratiti vrijeme vožnje jer sam kasnio iz Sarajeva. Znao sam unaprijed da neću uspjeti, ali ipak sam pokušao. Kada se vlak otisnuo, lokomotiva je sve smokve uz prugu obrala naginjući se u brzini na jednu i drugu stranu. Zakočio sam na tender ručnom kočnicom, a lokomotivu nisam kočio jer bi tada bila jedno ukočeno tijelo koje bi klizalo kao skije. Nije iskočila. Kada sam se dovezao u Herceg Novi, s lokomotive sam onako u odjelu skočio u more da se okupam (jer je more do pod kolosijek, op. p.). Dao je otpravnik znak za polazak, a ja još u moru. Kda sam izišao vlakovođa Draško baca kapu s glave i psuje:  – Ćaća ti je čojek bio, a na što se ti meta taki!

Kada se pruga spustila na Konavosko polje nastavljala je dalje preko visokoga polukružnog zidanog kamenog nasipa, oskretnice (kroz koji je nadsvođeni propust), koju smo nazvali Cavtatska potkovica (krivina R=300). Ona u luku ograđuje početak Konavoskog polja i okreće prugu na istok prema stanici Cavtat izgrađenoj u Zvekovici. Pred ulazom na stanični prostor bio je pružni prijelaz u nivou za cestu Cavtat – Gruda i dalje. Već smo u uvodu spomenuli da su zahtjevnu trazu od Vojskog dola do Mihanića i Cavtata gradili Imoćani.

Željeznička stanica Cavtat

Kolodvor CAVTAT (u Zvekovici) bio je na 125,71 m n/m, 31,7 km od Uskoplja i 290,0 km od Sarajeva. Stanična je zgrada bila na kat s potkrovljem. Od stanara ju je otkupila Hrvatska vojska 2003. Uz staničnu je zgradu ostao putnički zahod, a cvjetni park u kojemu je bila fontana pretvoren je u vrt.

Postaja je imala šefa, prometnike, skretničare i ostalo potrebno osoblje. Kolosiječni je prostor bio dug 314 m s trima kolosijecima na zasjeku brda 2km od mora i Cavtata. Kolodvor je imao dva „grana“ na kojima su parnjače primale vodu iz obaju smjerova, a zbog turista su se vlakovi zadržavali 6 minuta. Porušeno je robno skladište, a ostao je bazen za filtriranje vode, koja se cjevovodom dovozila iz sela Uskoplja.

Ondje je bilo i nadzorništvo pruge i desetarska družina pružnih radnika. Ti su objekti porušeni. Na kolosiječnom prostoru uz zgradu bivše željezničarske stanice zagrebačka tvrtka Tvornica elektroproizvoda (TEP) izgradila je svoj pogon koji više nije u funkciji.

U obrnutom smjeru iz Cavtata prema Mihanićima, čim se prijeđe dugi zavoj preko polja pruga se pela uz brdo usponom od 25 promila. Na teške su se vlakove kvačile uz voznu lokomotivu zaprega i potisak. Vozile su u troje iz Cavtata, vukle i gurale na Vojski do ili do na Glavsku, a nekada produžavale na Uskoplje jer je trebalo i s Uskoplja gurati vlakove na Glavsku. Posebno je bilo teško izvući bruto u rano jutarnje doba kada bi pala morska rosa, pa je bilo zaludu i pjeskarenje tračnica. Nekada potiske ne bismo kvačili za bruto iz Cavtata, nego bi se lokomotiva prislonila na vlak i gurala do na Vojski do. Ondje bi stala i vratila se nazad u Cavtat bez zaustavljanja vlaka.

S kolodvora Cavtgat pruga je nastavljala prema Čilipima stranom brda Trn (ispod zračne luke „Dubrovnik“) i iznad Konavoskog polja u blagom usponu od 4 promila produžavala do 298. Kilometra, gdje je preko Borovnića skretala prema stanici Čilipi.

Ćilipi željeznička stanica

Čilipi s.t.o i stajalište nzalio se na 131,61 m n/m, 36,3 km od Uskoplja i 299,6 km od Sarajeva. Robno skladište na ulazu prije stanične zgrade. Prizemna je tipska stanična zgrada i bio je stanični zahod. Danas sunična zgrada i objekti u privatnom vlasništvu obitelji Vukorep.

Tovarište Čilipi imalo je tre kolosijeka (prolazni kolosijek bio de jug 222m) a u sezoni su zbog turista u Čilipima katkad stajali i brzi vlakovi.

U Čilipima se u većim količinama usezoni utovaralo voče i povrče. Tolike su se količine robe utovarale da službenik zadruge Pero Arbulić ne bi mogao sve sam izvagati i utovariti. U pomoć je znao pozvati Maru Vukorep Ravanjku ženu Vide, željezničkog, službenika koji su stanovali u staničnoj zgradi. Mara je za naknadu ispomagala u vaganju povrće i pravila je red kad bi poljoprivrednici nagrnuli predati robu na otkup i utovar. Znala je zapeti , ali i zaprijetiti, tako da je bilo čisto oko vage. Pero bi joj  upisao dnevnicu. Imala je mnogo djece, pa joj je bila i potreba. Na stanici je ljeti bila stalna gužva od ljudi i konja. Povrće i voće odvozilo se brzoteretnim vlakovima prema Sarajevu.

Iz Čilips je pruga nastavdalje jalje prema stajalištu Komaj. Jedan kilometar od postaje ispod čilipskog groblja Sveta nedjelja prugu je nadvožnjakom prešla magistralna cesta Dubrovnik – Herceg Novi. Dalje se pruga ”osmicama” dizala uz brdo poviše magistralne prema površi Vigne i stajališta presijecala mjesna cesta ya naselje Komaj. Od stajališta Komaj magistralna je cesta prolazila izmeđ pruge i Konavoskog polja do Debelog Brijega i dalje do Zelenike